(Ne)normalna Kornelija K

Jelena i Josip su par dana prije Božića morali otputovati. Goranu i meni su ostavili Luku na čuvanje. Poučena prijašnjim čuvanjima malog tiranina u kojima sam ostala bez nekoliko skupocjenih komada keramike, novog saga, računala i zlatnih ribica, čim je stupio u kuću zaprijetila sam mu zatvaranjem u podrum ukoliko opet učini sličnu glupost.
- Već mi je mama sve objasnila i obećao sam da ću biti dobar - pogledao me mali sasvim ozbiljno.
Na našu veliku nesreću baš u tih nekoliko dana Lukinog gostovanja u njegovom vrtiću su se dijelili pokloni za Djeda Mraza. Jelena mi je ostavila nešto novca da mu kupim neku sitnicu. Nisam imala pojma što se kupuje djeci za Božić, i to još muškoj, pa sam tu odgovornost prebacila na Gorana.
- Evo ti lova. Kupi nešto djetetu i odnesi to u vrtić - rekla sam autoritativno.
- Ali, Kornelija…. - počelo je cviljeti moje "veliko dijete".
- Dobro - slegnula sam ramenima - onda ću ja kupiti poklon, a ti ćeš sutra s Lukom na podjelu. Među tisuće drugih klinaca i nervoznih roditelja!
Znala sam da će upaliti.
- Ne dolazi u obzir! - povikao je Goran i zgrabio novce iz moje ruke. - Ja ću kupiti poklon. Uostalom, ti uopće ne znaš što se kupuje dečkima. Naći ću pravu stvar, ako treba dodat ću nešto svojih novaca!
I tako je moj muškarac otišao u blagdanski šoping, dok smo Luka i ja poslijepodne proveli gledajući božićne crtiće.
- Kupio sam mu autić - obavijestio me Goran te večeri.
Luka se drugi dan nikako nije mogao smiriti.
- Kornelija, kad idemo kod Djeda Mraza?! Jel' ima još puno? Gdje mora biti velika kazaljka pa da krenemo? Šta misliš, šta će mi Djed donijeti?
U gradskom domu kulture guralo se milijun roditelja s glasnim, cendravim klincima. Na trenutak mi se učinilo kako ću skrenuti s uma. Luki se ni malo nije svidjela predstava koja je prethodila podjeli poklona. Svako malo je skakao sa sjedalice.
- Pa kad će već jednom doći taj Djed Mraz? - vikao je nervozno, dok se sa svih strana čulo bijesno šištanje roditelja.
I, konačno je došao taj trenutak. Dvoranom se prolomio uzvik oduševljenja kad je na pozornicu stupio najpoznatiji bradonja na svijetu. Počeo je prozivati klince.
- Gle, mama! Dobila sam čokoladu i mandarine i krpenu lutku! - derala se neka djevojčica.
- A ja sam dobio bonbone i novu trenirku! - hvalio se neki klinjo.
Negdje na sredini podjele, Djed Mraz je povikao Lukino ime, a on se brzinom munje našao pored njega. Zastao mi je dah kad sam kraj Djedovih nogu ugledala ogromni paket, veći od Luke. Mali je strgnuo s kutije šareni papir ispod kojeg se pojavio divovski dječji automobil.
- Vau!!! - povikao je Luka, a druga djeca su se ukipila. Na nekoliko sekundi u dvorani je vladala mukla tišina. A onda su druga djeca počela tuliti i bacati stvari na Djeda Mraza.
- Glupi gad! - derali su se. - Luki je donio veliki auto, a meni smrdljivi pištolj na vodu! Mama, zašto Djed Mraz Luku voli više od mene?! Buuuu!!!
Roditelji su me počeli opasno mjerkati.
- Mislim, stvarno, kakvo je to ponašanje - čula sam neku mamu. - Kupiti djetetu takav poklon! Obično preseravanje!
Psujući u sebi Gorana i njegov glupi poklon, krenula sam po Luku i poklon. A onda sam sa zaprepaštenjem shvatila da njegov novi "autić" ne mogu podignuti. U žurbi sam zamolila nekog čovjeka da mi pomogne. Jedva smo ga dovukli do mojeg, samo mrvicu većeg, pravog auta. Ali, poklon nije stao unutra. U bunker smo ga ugurali tek nakon što smo bacili ukrasnu kutiju.
U kuću sam ušla s već pripremljenom bukvicom za Gorana. Ali, Luka je prvi stigao do njega.
- Dobio sam veliki autić, kakav nema nitko u vrtiću! Gorane, ovo mi je bio najbolji Djed Mraz do sada!
A Goran se skoro rastopio od sreće. Pitao me što ja mislim o autiću.
Potpuno zaboravivši na bukvicu, samo sam uzdahnula:
- Imate sreće što sam slaba na djecu…

Moja mala seka je u ozbiljnoj vezi. Bila sam šokirana kad me mama obavijestila o tome.
- Ivan je tako drag dečko. Pametan je, vrijedan. Tata mu ima firmu, a on mu u svemu pomaže. Jedva čekam da ga upoznaš - nije prestajala hvaliti svog novog zeta.
Bila sam sumnjičava. Pa što mi zapravo znamo o tom malom? Je li dovoljno dobar za Hanu? Nikad ranije nismo čuli za njega. Što ako joj napravi dijete i ostavi je prije nego što završi fakultet? Svašta mi se motalo po glavi. Vrhunac mog straha za sestru dosegnut je kad mi je mama rekla da je "savršeni Ivan" Hercegovac.
- Ma nisu ti oni "pravi" Hercegovci - uvjeravala me mama. - Žive tu već godinama. Normalno pričaju, idu u škole i ne nose bijele čarape.
Pozvala sam Hanu i potencijalnog šogora na kavu i kolače. Poput znatiželjne seoske tračerice virkala sam kroz prozor čim bih čula kako se kući približava automobil. Već sam bila na rubu živaca kad se u dvorištu parkirao, što drugo nego - Mercedes. Toliko o tome da mali nije "pravi" Hercegovac.
Nije me zavarao njegov manekenski izgled, zavodljiv smiješak, ni speglana polo-majica. Pa čak ni "ciglica" kave i flaša skupog "Dingača".
Goran je, naravno, odmah nasjeo. Kad su skužili da dijele strast prema automobilima, nisu zatvarali usta. Goran je cvjetao i na licu mu se vidjelo kako je spreman bez imalo ustručavanja moju malu seku s mašnom oko vrata isporučiti tom sumnjivom tipu. Onda su skužili da znaju neke iste ljude pa su ih počeli ogovarati gore od baba na placu. Mali je nastojao biti pristojan pa bi s vremena na vrijeme uputio i meni koju riječ.
- Kolači su Vam odlični. Kuća Vam odlično izgleda, sami ste je uredili? Sad vidim na koga je Hana zgodna…
Mala ulizica.
Sasvim slučajno sam s njega svoj ispitivački pogled bacila na Hanu. I odjednom mi je proradio kliker. Gledala je u Ivana zaljubljenim pogledom, a on ju je cijelo vrijeme zaštitnički držao za ruku. I, kao par, zapravo i nisu izgledali loše. Zamolila sam je da mi pomogne odnijeti suđe u kuhinju.
- I, što misliš? - upitala me je, uputivši mi pogled pun nade i očekivanja. Odjednom sam se osjetila strahovito starom, ali i iznimno glupom. Ispred mene je stajala djevojka koju sam jedva prepoznala. To više nije bila malena djevojčica koja mi je na bakinoj staroj peći spalila najdražeg medu i koju sam tako davno katapultirala iz kolica u voćnjaku iza obiteljske kuće. Obje smo odrasle, a ja to nisam ni primijetila.
- Sviđa mi se taj tvoj dečko - nasmiješila sam se. - Uostalom, oduvijek si imala dobar ukus i sama znaš što je najbolje za tebe.
Uzdahnula je s olakšanjem i zagrlila me.
Predložila sam Ivanu da prijeđeno na "ti" i obećala samoj sebi da ću ga doživljavati kao člana obitelji. Ako je "prošao" kod mame i tate, onda valjda stvarno nešto vrijedi.
- Baš su dobar par, je l' da? - oduševljeno je komentirao Goran dok smo malo kasnije mahali za skupocjenim Mercedesom.
Zamišljeno sam uzdahnula.
- Neće se valjda ženiti prije nego što naučimo gangati…

Hvala Bogu što Goran i ja tijekom našeg upoznavanja nismo započeli razgovor o glazbenim ukusima. Da jesmo, vjerojatno danas ne bismo bili zajedno. Da živne na stihove narodnjačke nazoviglazbe saznala sam tek nakon mjesec dana hodanja. Kako su nas već svi u to vrijeme doživljavali kao par, nije mi se činilo zgodnim ostavljati ga samo zbog tog neslaganja. Osim toga, to nije bila jedina njegova mana.
Odlučila sam se žrtvovati. S vremenom sam se privikla na njegovo hrkanje, povremeno kopanje nosa u javnosti, neuredne frizure, prljave čarape razbacane po kući, glasno podrigivanje nakon jela i slične nedostatke, ali opuštanje uz istočnjačke melose ni danas ne mogu probaviti.
Kažu da krv nije voda. Znala sam da nije sam kriv za užasan glazbeni ukus kad sam shvatila da ga dijeli s gotovo svim članovima svoje obitelji. Zato mi je pao mrak na oči kad smo dobili pozivnicu za svatove njegova bratića.
- Joj, jedva čekam! - veselio se moj dragi. - Već nisam bio u svatovima sto godina. Plesat ćemo cijelu noć!
Nisam pogriješila u svojim najcrnjim predviđanjima. Gotovo kilometar od kuće budućeg mladoženje začuli smo zvuk "cajke" od čega sam na leđima osjetila trnce. U velikom seoskom dvorištu prizor koji me podsjetio na stare srpske filmove. Punašne "tetke s 'ladnim trajnama" hopsale su u ritmu harmonike i "jukale" tako glasno da su ljudi instinktivno podizali ruke prema ušima. Domaćin je po zraku vitlao polupraznom bocom rakije i pridružio se sveopćem cupkanju. Primijetila sam kako se Goranovo lice ozarilo.
Nije da sam neki veliki vjernik, ali sat vremena u crkvi bio je najbolji dio dana. Gotovo 60 minuta odmarala sam uši od strahotne muzike i u usporedbi s njom strogi svećenikov glas zvučao mi je neobično milozvučno.
Nastavak fešte u restoranu bio je još gori. Stil glazbe ostao je isti, samo pojačan zvučnicima od, kako mi se tada činilo, milijun watta. Dok su se svatovi znojili skakući uz hitove Cece, Brene, Mile Kitića i drugih velikana, ja sam sjedila stisnuta u kutu s Goranovom sestričnom koju je slučajno zaobišao zloćudni obiteljski gen .
- Ne znam kako netko može uživati u tome - snebivala se Iva. - Ne zna čovjek što je gore, glazba ili visokoumni testovi tipa "Trči jelen po polju, nosi papagaja".
Glasno sam se nasmijala na njezinu primjedbu, uvjerena kako je u trenutku ogorčenja sama smislila taj neopisivo glup stih. No, Iva je buljila u mene krajnje ozbiljno.
- Ta pjesma stvarno postoji, Kornelija… - rekla je glasom žene koja je potpuno izgubila vjeru u život. Nikako nisam mogla povjerovati u to sve dok, odjednom, iz zvučnika nisu odjeknuli isti ti stihovi, popraćeni nekim bolesnim skakučućim ritmom.
Već pri samom dolasku u restoran Goran je odustao od pokušaja da me izvede na plesni podij. Nije dugo tražio zamjenu. Promatrala sam ga kako zagrljen s jednim svojim bratićem skače kao blesav na tog "papagaja". Sav se zajapurio, kosa mokra od znoja mu se zalijepila za čelo, košulja mu je ispala iz hlača. No, osmijeh na licu bio je gotovo blažen. O, Bože, pomislila sam s nekom strepnjom, pa ja ću s tim čovjekom jednog dana imati djecu.
Goran je bio oduševljen svatovima. Ja sam bila sretna kad smo došli doma. Mislila sam da me nakon takvog provoda više ništa ne može izbaciti iztakta. A onda je Goran rekao:
- Baš je bilo super, je l' da? A kako će tek ludo biti u našim svatovima!
Pretpostavila sam kakva je njegova vizija našeg vjenčanja i odjednom mi se opet smučilo. Te večeri odlučila sam da se nikada neću udavati.

U gradu se otvorio novi kafić. Svi su danima govorili o njemu.
- Baš je super! Imaš filing k'o da si u Zagrebu na Trgu. Sve je sređeno pic-mic! Moderni namještaj, super slike po zidovima, uljudni, zgodni konobari. Ma, kažem ti, Kornelija, moraš to vidjeti! - uvjeravala me Jelena cijeli božji dan.
U subotu ujutro uspjela je na sat vremena uvaliti klince mami. Odlučile smo dragocjene minute potrošiti na istraživanje nove birtije. Već se toliko pročulo za taj "tak' cool kafić" da na, ionako malom, parkiralištu nije bilo mjesta. A auti! Sve sami mercedesi, audiji, BMW-i i chrysleri. I to nove linije! Mislila sam da je moja Astra lijep auto. Ali, među tim lađama izgledala je poprilično skromno, sirotinjski.
Kafić je bio dupkom pun. Mjesta su zauzeli mladi ljudi, "naperlitani" od glave do pete. Sve mi je to djelovalo nekako prešareno, ali bar sam imala materijala za promatranje kad smo konačno sjele za jedan stol na terasi. Cure u modernim širokim suknjama, pa u kratkim minicama, capri-hlačama, trapericama, u širokim i uskim majcama, vestama (na plus 35!!!), natikačama s petama od desetak centimetara, s torbicama sa šljokicama i drugim šarenim đinđama! Dečki isto - ušminkani od glave do pete.
Pogledala sam svoj odraz u zrcalu - stare traperice i izlizane "tene". Jelena je bila u trenirci. Na majici je imala mrlju od bljuvotine ili slične tjelesne izlučevine jednogodišnjeg sina. Pretpostavila sam da smo u očima svih tih šminkera totalno "out". Dok mi je uz kavu na sav glas u detalje objašnjavala kako je mali Matija baš noćas dobio strašan proljev i uneredio cijeli kinderbet pa je ona cijelu noć morala čistiti taj drek, a ja se njoj kako jadala kako mi je Goran kao krpu za auto upotrijebio majicu koju mi je prije par godina kao suvenir poslala prijateljica koja se odselila u Brazil, činilo mi se da se po još nečemu razlikujemo od ekipe u kojoj smo se našle, no nikako mi nije bilo jasno po čemu. A, onda sam počela promatrati dvije djevojke koje su sjedile za stolom do našeg. I skužila sam! Jelena i ja smo pričale, a većina gostiju u lokalu nije. Baš poput naših susjeda! Ženske su se zavalile u svoje stolice i zvjerinjale okolo. Nakon pola sata konačno je jedna ustala.
- Idem pišat' - rekla je prijateljici, koja je samo kimnula glavom.
Rječnik kojim su cure raspolagale nikako se nije slagao s njihovim vanjskim izgledom i postalo mi jasno da se u ovu birtiju dolazi samo kako bi bio viđen.
Baš u tom trenutku ispred kafića (naravno, točno ispred ulaza, da ga svi dobro mogu promotriti) zaustavio se novi, sportski sređen BMW. Stakla na automobilu su poskakivala od narodnjaka koji su treštali iz zvučnika. Tip koji izašao izgledao je super - skockan, sportski odjeven, na nosu tamne naočale (s markom, naravno).
- Dobar je, ha? - kimnula je Jelena glavom. - Pa što ako sluša narodnjake, nitko nije savršen.
Već sam zaustila da se složim s njom, ali je frajer zaustio prije mene i u trenu se srozao u mojim očima. Krenuo je prema jednom stolu uz uzvik:
- Pa, đes, buraz, jebem ti, da ti jebem! Ja bio u Livnu kod babe pred par dana, mislijo naću te onđe, a tvoj ćaća mi veli da s' već otišo! A jes' me zajebo, a baš sam mislijo da mi tam dolje pomogneš ispumpat babinu septičku!
Jelena i ja smo se pogledale, a onda se odvalile smijati na sav glas. Svi su nas pogledali kao da smo pale s kruške. Nismo se prestajale smijati ni dok smo plaćale račun i odlazile iz kafića. Ali, postigle smo ono za čim su žudjeli svi u lokalu - bile smo viđene.

Goran odlazi na dva tjedna na teren u Libiju. Kad me obavijestio o tome, nisam mogla vjerovati. Duže od godinu dana nije odlazio tako daleko i već sam navikla da ga viđam svaki dan. Da se brinem za njega kao za maleno dijete, da mu kuham, oblačim ga, svako jutro mu kuham kavu i pazim da ne zaboravi uzeti novce za gablec. Ponovni odlazak na naftna polja u pustinji me šokirao.
- Ne mogu vjerovati! - uskliknula sam kad mi je rekao.
On me sažalno zagrlio i nekako tugaljivo rekao:
- Ne brini, dušo. To su samo dva tjedna. Nećeš ni trepnuti, a ja ću već biti doma!
Odmaknula sam se od njega, pogledala njegovo snuždeno lice i shvatila da je moju nevjericu pogrešno shvatio. Ali, svejedno sam klimnula glavom i poljubila ga. I odmah nastavila razmišljati o nadolazeća dva tjedna. O dva tjedna slobode! Činilo mi se da već sto godina nisam bila sama! Ne sjećam se kad sam zadnji put pročitala dobru knjigu. Ili pogledala film, a da me moj dragi svake druge minute ne postavi pitanje tipa :"A tko je sad ovaj tu? Što je on ženi sa šeširom? Je l' ona njega vara s ovim ovdje frajerom? A to joj je tata?! Pa uopće si ne sliče!" I tako unedogled! Ne pamtim ni kad sam posljednji put na miru otišla u grad u kupovinu, a da me Goran ne nazove barem pet puta kako bi pitao ima li u kući sira, gdje sam ostavila njegove papuče i smije li pustiti dimnjačara u kuću.
Jedva sam čekala ta dva tjedna! Sve sam isplanirala. Prvo ću očistiti kuću od prljavih čarapa, gaća, čak ću i ispeglati svu odjeću, a onda uživati. Neću uopće kuhati! Neću se javljati na telefon. Kad dođem s posla, svaki dan ću barem pola sata drjemnuti na trosjedu, pročitati u miru novine, poslušati dobru pjesmu, otići s Jelenom na kavu…
Dan prije Goranova odlaska pjevušeći sam mu pakirala torbu. Stalno je cupkao oko mene.
- Ljubavi, nemoj biti tužna. To će brzo proći. Pokušat ću ti se javiti čim stignem - rekao je.
- Aha… U ovom pretincu su ti pamučne majice i kratke hlačice.
- Stalno ću misliti na tebe. Znaš, ja sam najmlađi u ekipi, pa baš i nemam zajedničkih tema s dečkima. Oni tako puno piju! Falit ćeš mi.
- Dobro. Evo, tu ti je još i termosica, za svaki slučaj i paket papirnatih maramica.
- Valjda nećemo ostati duže od dva tjedna. Ali, ako i ostanemo, to nije ništa strašno.
- Gotovo! Spreman si za odlazak!
Samo je stajao i buljio u mene.
Ujutro je bio jako tih. Dok smo u zračnoj luci čekali njegov let ,činilo mi se da će zaplakati. Nisam ga voljela vidjeti takvog.
- Ne ide ti se baš u tu Libiju, ha? - pitala sam ga. Samo je odmahnuo glavom. Izgledao je poput malog prestrašenog psića i odjednom sam poželjela da se možemo vratiti doma i zaboraviti čitav taj put. Dugo smo se grlili. A onda je otišao.
Sa svakim kilometrom prema kući, osjećala sam se sve jadnije. Nazvala sam Jelenu i počela tuliti u slušalicu:
- Mislila sam samo na sebe, baš sam sebična krava! On jadan mora dva tjedna provesti usred pustinje sa starim crvenim nosevima , a meni je bilo svejedno! A možda ostane i duže! Ja to ne mogu izdržati!
Kuća je izgledala tako prazno bez Gorana. Još uvijek tuleći, sklupčala sam se na krevetu u spavaćoj sobi i, sva jadna i nesretna, prekrila se poplunom preko glave. Nije mi padalo napamet da čitam, gledam TV ili slušam glazbu. Samo sam željela da je Goran sa mnom, pa da ga mogu opomenuti zbog prljave odjeće razbacane po cijeloj kući, skuhati mu ručak i zaspati na njegovom debeljuškastom dlakavom trbuhu.
Odjednom mi je postalo jasno da preda mnom nisu dva tjedna nego jedna cijela vječnost.

Moja prijateljica Maja zaposlila se u jednoj kladionici prije nekoliko godina. Otad je imala pet-šest oružanih pljački. Sjećam se prve. Čim je pljačkaš otišao iz poslovnice, nazvala me i histerično se počela derati u slušalicu:
- Umrla sam od straha! Gad jedan! Imao je pištolj i počeo mi njime mahati ispred glave! Mislila sam da će me propucati! Kad je pokupio svu lovu, morala sam legnuti na pod i brojati od sto unatrag!
Drugi put je reagirala malo mirnije. Nazvala me tek kad je policija otišla .
- Tresla sam se k'o šiba. Imao je pištolj, al' nije bio živčan k'o onaj prvi.
Za treću pljačku mi skoro nije ni rekla. Na kraju jedne naše kave, usput je spomenula:
- E, da, zaboravila sam ti reći. Jučer sam opet imala pljačku…
Osim što redovito upoznaje gradske kriminalce, Maja radi po cijele dane. Čak i vikendom. Pa se rijetko viđamo. Jednog dana sam imala vremena pa sam svratila do nje, u kladionicu. Bila je sretna što me vidi, pustila me iza blindiranog stakla u svoj "boks" i naručila nam kavu i burek iz susjedne zalogajnice. Bilo je poslijepodne, igrala se neka utakmica pa je kladionica bila prazna i imale smo priliku u miru tračati.
A onda, baš kad smo skrnule prvi gutljaj kave, na vratima se pojavila nečija sjena.
- A u vražju mater… - promrmljala je Maja. -Kud baš sad kad sam si naručila burek!
Tip je, trenutak prije nego što je ušao u kladionicu, navukao na lice skijašku masku i ispod jakne izvukao pištolj. Skamenila sam se. Banuo je unutra, gurnuo Maji neku vrećicu i počeo vikati:
- Brzo, Brzo! Trpaj unutra lovu, nemoj se zajebavat!
Na moje zaprepaštenje, ona ga je oštro prekinula:
- Znam, znam! Daj se smiri!
Umjesto da je propuca, ovaj je još glasnije dreknuo:
- Ne pametuj i trpaj novce unutra! Brzo!
Maja je zastala, hladnokrvno ga pogledala i odbrusila:
- Policiji i zaštitarima treba deset minuta da stignu. A nisam još ni stisnula alarm za uzbunu. Igra se važna utakmica, pa nitko neće doći u kladionicu. Znači, nikamo nam se ne žuri.
Pljačkaš je ostao bez teksta ,zbunjeno je zurio . Mene, stisnutu u kutu i protrnulu, kao da nije primjećivao. A onda, kao da se opustio.
- Ajd, ipak malo brže trpaj - rekao je mnogo, mnogo mirnije.
Maja je kratko uzdahnula i nastavila stavljati novčanice od petsto i tisuću kuna u plastičnu vrećicu.
- 'Oćeš i željezne? - pitala je, kao da naplaćuje nekom račun u dućanu.
- Jel' stane? - pitala je druga strana.
- Neću ti staviti sve, da ti ne pukne vrećica - odvratila je moja prijateljica.
- A, tebi ovo nije prva pljačka?
Bio je to upit normalne "stranke".
- Šesta.
- Nemoj zezat'?!
- Ove godine - slegnula je Maja ramenima.
Sve dok nije napunila vrećicu do vrha, ona je mirno ćaskala s pljačkašem. Tako smo saznale da mu je to prva pljačka i da se na ovakav korak odlučio jer je ostao bez posla. Na odlasku od nas čak nije ni tražio da legnemo na pod. Nasred kladionice se okrenuo i tada sam pomislila da smo gotove. No, tip je iz vrećice izvadio tisuću kuna i rekao:
- To si podijelite, cure.
A zatim je otišao.
Maja se smijala mojoj reakciji.
- Pa, kako možeš? - pitala sam je zaprepašteno.
Ona je ležerno slegnula ramenima.
- S vremenom ti ovakve stvari postanu normalne.
Nisam mogla doći satima k sebi. Lakše mi je postalo tek kad smo izašle, uhvatile zraka, prošetale i spiskale i zadnju lipu od onih tisuću kuna.

Izgleda da se 99 posto svjetske populacije boji miševa. Ja sam se nekako našla u onih jedan posto. Ipak, nije mi bilo svejedno kad sam jednoga dana na kuhinjskim pločicama ugledala maloga sivonju. Par sekundi je mirno gledao u mene, a onda, brzinom munje, šmugnuo iza kuhinjskih elementa.
- Ljubavi, imamo miša u kući - nazvala sam odmah Gorana na posao.
- Kakvog miša?
- Sivog, dugačkog otprilike pet centimetara, a ako uzmeš u obzir i rep, onda oko 10 centimetara. Živi u kuhinji - objasnila sam, a kako je moj muškarac šutio, upitala sam:
- Što da radim?
- Čekaj me, odmah dolazim!
Pomislila sam kako sprema neku posebnu akciju za izbacivanje miša iz kuće, kako će sa sobom dovesti cijeli tim specijalaca. Ali, pojavio se s najobičnijim ljepilom i nekom rešetkastom stupicom. Komade kartona je oblijepio rastezljivom masom, a u sredinu svakog kartona stavio komadić sira.
- To sam mogla i sama napraviti - rekla sam mu dok je razmještao zamke po cijeloj kući. Onu stupicu je postavio u našu sobu.
- Tako… - zadovoljno je uzdahnuo naposljetku. - Sad samo moramo čekati da naš Mišo ogladni.
Do navečer, kad su nas posjetili Goranovi roditelji, već sam i zaboravila na novog stanara. Sjetila sam ga se tek kad je Goranova mama izašla iz kupaonice i začuđeno rekla:
- Što vam se dogodilo s jednim sapunom? Izgleda kao… kao da ga je netko izgrickao…
I stvarno, Goranov plavi sapun je bio gotovo dopola izgrižen.
- Izgleda da je naš miš muško - uskliknula sam začuđeno. - Pojeo je tvoj sapun, Gorane!
- Miš?! - zaprepastila se Goranova mama.
- Da, jutros smo ga otkrili - objasnio je Goran, na što je njegova rođena počela iz sveg glasa vrištati i panično skupljati svoje stvari. Izjurila je iz kuće brzinom svjetlosti. Goranov tata se isto počeo uplašeno osvrtati oko sebe. Natraške se primicao ulaznim vratima i panično rekao:
- Znate, mi se… malo bojimo miševa.
Malo kasnije sam se zatekla kako se zabrinuto pitam može li mišji organizam probaviti velike količine sapuna.
Sestra mi je drugi dan potpuno neočekivano otkazala posjet.
- Znaš, čula smo da imaš miša u kući. Ja jednostavno ne podnosim miševe. Doći ću kad ga se riješiš.
U idućih nekoliko dana Mišu smo često sretali u kući. Znao je izviriti iza kauča u dnevnom boravku, iznenada se pojaviti ispod noćnog ormarića u našoj sobi, a ponekad se odmarao na čupavom tepihu u kupaonici. Vješto je zaobilazio Goranove zamke. S vremenom smo se navikli na njega i zavoljeli ga, a naučili smo kako iskoristiti to što su ga se svi bojali. Kad bi se na vratima pojavio neki trgovački putnik, ili poštar s računima, ili inkasator, jednostavno bismo im rekli:
- Znate, imamo miša.
A oni bi u sekundi panično otrčali iz dvorišta kao da smo rekli da imamo krvoločnog pit bula.
Na našu veliku žalost, Mišu smo konačno jednoga jutra pronašli u onoj Goranovoj rešetkastoj stupici u spavaćoj sobi. Izgledao je tako slatko. Nakon dugog vijećanja teška srca smo ga pustili u prirodu. Kuća je bez njega izgledala pusto i tužno. Bila sam uvjerena da jedino ja tugujem za našim Mišom, a onda sam uhvatila Gorana kako suznih očiju bulji u čupavac u kupaonici.
- Nemoj biti žalostan, dušo - pokušala sam ga utješiti. - Bit će još miševa u našem životu.
Samo je tiho uzdahnuo. Oboje smo znali da niti jedan neće biti poput Miše.

Trebam li uopće opisivati gužvu na glavnom raskrižju našeg grada u ponedjeljak u jutro. Prvog radnog dana u tjednu gužve na glavnim raskrižjima svih gradova svijeta vjerojatno izgledaju jednako užasno. Svi trube, žure, guraju se… Kaos!
Na semaforu se po tko zna koji put upalilo zeleno, samo što sam ovaj put i ja sa svojom Astrom trebala proći pored tog autoritativnog stupa. Ušaltam u prvu, krenem dodati gas, kad - Astra "crkne". Optimistično ponovno okrećem ključ, Astra nekoliko puta "zakašlje" i ni makac! Radnja se ponavlja nekoliko puta. Super… To se samo meni može dogoditi. Nervozni vozači iza mene trube, ja izlazim i samo sliježem ramenima. U toj nemoći primjećujem svaku sitnicu. Žene u automobilima koji zaobilaze moj sažalno me gledaju, a muškarci podrugljivo vrte glavama i spominju mi kompletnu familiju. Konačno mi netko odlučuje pomoći. Iza Astre se zaustavlja Ford iz kojeg izlazi - žena! Pomaže mi odgurati auto uz rub ceste.
- To je benzinac, ha? - pita me gotovo vedro. - Imala sam i ja takvog. Sigurno su vam "otišle" svjećice.
Na moj zbunjeni pogled nasmiješi se i odgovara:
- Muž mi je automehaničar.
Zahvaljujem ženi, malo popričamo o nepredvidivim strojevima s kojima nikad ne znaš na čemu si, razmijenimo brojeve telefona i dogovorimo se za kavu. Žena odlazi, zovem susjeda koji ima vučnu službu. Čim sam mu sve ispričala, uslijedio je uzdah tipa "pa, žensko si, što bi ti se drugo i moglo dogoditi! Nama muškarcima auti NIKAD ne krepavaju na semaforu!!!"
Susjed dolazi nakon više od pola sata, zbog šovinističkog pogleda odbijam ponudu da me odbaci do posla. Kad kasnimo, nek' kasnimo pošteno. Telefonom objašnjavam Goranu što mi se dogodilo.
- Mislim da su otišle svjećice… - kažem.
- Ma, je li?! A kad si ti to položila za automehaničara?! Ne znaš ni gdje se pali grijač zadnjeg stakla, a sad odjednom znaš da ne valjaju svjećice! - gotovo je povikao na mene.
- Pa rekla mi je žena koja mi je po…. - pokušam objasniti, no prekida me podrugljiv smijeh.
- Žena?! Pa da! Sigurno su je o tome učili na satovima domaćinstva u školi! Vjerojatno ti se ispraznio akumulator. Već je star.
Po povratku s posla (cijeli put sam prevalila pješice) ispred kuće zatječem Gorana gdje nešto "petlja" ispod haube moje Astre.
- Jel imaš kod sebe 200 kuna? - pita. - Moram otići po novi akumulator.
Vadim novčanik i pitam:
- A jesi provjerio svjećice?
Kad bi pogledi doista mogli ubijati, mislim da bih u istom trenu pala mrtva pod Astru. Dajem mu novac i odlazim u kuću.
Sat vremena kasnije u kuhinji perem suđe. Ulazi moj muškarac, nekako pokunjen i tiši nego sat ranije.
- Imaš još 50 kuna? Moram još nešto kupiti…
- Što, akumulatori su poskupjeli?
- Ma, nije za akumulator… - promuca.
- Nego?
Šutnja nekoliko sekundi. Onda, revoltiran mojim ironičnim smiješkom, bijesno ispaljuje:
- Dobro, otišle su svjećice, i što onda!?!?
Bez riječi mu dajem posljednjih 50 kuna. Ma, dala bih još 500 da mogu još koji put vidjeti taj blesavi izraz. Uopće nije fora pobijediti u nečemu muškarca. Fora je kad on konačno postane svjestan činjenice da je pobijeđen!